8. FESeTemana trogirskoga libra: predstavljena knjiga Vlade Vurušića "Obala maršala Tita"

20190411 PredstavljenaKnjigaVladeVurusica

Knjiga uspomena Vlade Vurušića na odrastanje u Trogiru u šezdesetima i sedamdesetima predstavljena je ovu srijedu u Galeriji Cate Dujišin Ribar u okviru 8. FESeTemane trogirskoga libra.
Knjigu pod nazivom "Obala maršala Tita" predstavili su urednik Boris Perić, ispred nakladničke kuće Edicije Božičević govorio je Josip Ivanović, a nazočne je, uz prigodnu uvodnu riječ, u ime Muzeja pozdravila moderatorica Daniela Kontić.
Vlado Vurušić se na 394 stranice knjige prisjeća cijele galerije trogirskih likova i njihovih priča - našao se tu strašni Capota - dječji arhineprijatelj broj jedan - inače čuvar trogirskih parkova i nasada i Čiovskog mosta; tri misteriozne kontese - uvijek zagonetne i nepristupačne - koje ništa nije moglo spriječiti u ritualu odlaska na misu u sv. Dominika; gatare Kate kojoj su dolazili svi susjedi, a neki su joj donosili u Slobodnu zamotane, već skorušene šalice kako bi im ona iz njih prorekla budućnost (Kate je bila pravi majstor, a dobila je certifikat od nane Nezife, kuharice iz zeničkog odmarališta u Pasikama). Prisjeća se Vlado Vurušić stalne prijetnje "Triba njih poslat da tuču ruzinu u škveru!", priča o uzbuđenju trogirskih brijača (i cijelog grada!) kada je trebalo ošišati Juru, momka iz Pasika koji je imao najdužu kosu u gradu; razotkriva bandu koja je ljudima kroz prozore ubacivala zapaljene kineske ping pong loptice, prisjeća se na kojem se mjestu u gradu "vrcalo", odnosno igralo Marko-Gospe... Vurušić se sjeća vučjaka Marsa - ljubimca i čuvara samostana sv. Dominika (i priče zašto je nabavljen), sjeća se najveselijeg sprovoda i razloga tomu, Domenika Nesriće, šjore Marijači, Mimija, tete Nene, Lule i Luce, Drogira, prvog televizora, trogirskih galebova.
-Ova knjiga nije 'samo' još jedna zbirka privatnih uspomena, nego zbirka uspomena koje govore mnogima i koje se izdižu iznad iskustvenog obzora svog autora i konkretnog mjesta i vremena, konkretnih doživljaja i osoba. Zato neka ništa ne brinu oni koji nisu odrasli ni na mjestu ni u vremenima na kojima je to obavio Vlado; u knjizi je sve taman i za njih. Posrijedi su desetljeća kad je jedno društvo upoznavalo i tražilo samo sebe, ali u kojim to desetljećima ono to nije činilo? Posrijedi je vrijeme kad smo spoznavali vanjski svijet, ali u kojim to vremenima nismo činili i zar će to ikad završiti?
Događaji, sudbine, slučajnosti i pravilnosti, tuge i veselja, rastanci i čekanja, statiranje u njemačko-jugoslavenskim filmskim koprodukcijama o Winnetouu i odlasci na Hajdukove utakmice, Titovi dolasci i smrt Jima Morrisona, ljetni udvarači jači na riječima nego na djelu i iznajmljivači koji češkim (i slovačkim) turistima što ih je u kolovozu '68. na ljetovanju zatekla sovjetska okupacija ne naplaćuju smještaj i hranu, sve to i štošta još zasvjedočeno je na ovim stranicama, jer to je ono što zovemo zavičaj, ili rodni grad, ovdje Trogir, drugdje nekako drugačije, ali to je "ono kad vam je toplo, kad sve znate, kad vam ništa nije nepoznato, pa su čak i strahovi, nedoumice i bojazni nekako topli i familijarni. Bilo je tu puno ljudi za koje se pitaš što uopće rade na svijetu, jesu li božji, civilizacijski ili evolucijski propust, ili pak kobni preskok. Možda samo popunjavaju prazninu. Možda su njihovi životi uzaludni, prazni i besciljni, ali bili su i ostali duša toga grada. Hodajući uskim, gotovo tjeskobno tijesnim ulicama, čovjek se osjeća kao da iza svakog okrznutog ugla vreba neki živopisni lik, neki melankolik, propalica, čudak, neki mali veliki čovjek čija se priča mora ispričati, pa makar se i izmislila, napisao je u pogovoru Ivo Žanić.
Foto: Muzej grada Trogira

Dodatne informacije